Međunarodni dan materinjeg jezika utemeljila je 1999. godine Organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu pri Ujedinjenim narodima. Svake se godine obilježava 21. veljače s ciljem očuvanja lingivističke raznolikosti i promicanja obrazovanja na materinjem jeziku.
JESTE LI ZNALI…
1. Materinji jezik je zapravo prvi jezik koji čovjek prihvaća. Majka je prva osoba koja nas uči pričati pa otuda dolazi naziv materinski ili materinji jezik.
2. Međunarodni dan materinjeg jezika u svijetu se obilježava kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda.
3. Nakon puberteta ni jednim drugim jezikom se ne može tako dobro vladati kao materinjim jezikom.
4. Znate li da svaki drugi tjedan u svijetu nestane jedan jezik?
5. Jeste li znali da svake godine postoji natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ koja će se unijeti u rječnik?
Ove godine Međunarodni dan materinjeg jezika obilježit ćemo pjesmom poznatog hrvatskog pjesnika Paje Kanižaja. On nam je na jednostavan način otkrio koliko je hrvatski jezik važan, lijep i poslao poruku da ga moramo čuvati i njegovati.
MOJ HRVATSKI
zaplakao
sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem
hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi
sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem
hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na
hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj
Neke naše učenike životni putevi su odveli ili doveli hrvatskom jeziku. Nekima hrvatski jezik nije materinji jezik. Razgovarali smo s njima, a s vama rado dijelimo njihova razmišljanja.
Za mene je materinji jezik onaj kojim se služim od rođenja i koji nikada neću zaboraviti. Meni je makedonski materinji jezik. Lakše mi je njime govoriti jer se njime služim svaki dan s obitelji. Ali postoje riječi koje su mi lakše na hrvatskom. Hrvatski mi je teži u učenju od makedonskog jer ima padeže. Dan danas griješim u padežima, neke riječi pogrešno izgovaram i imam grešaka u pisanju pa me prijatelji i učitelji znaju ispraviti. Dok smo bili u Makedoniji, imala sam učitelja koji nas je učio hrvatski jezik. Često sam se znala na njega ljutiti jer sam morala puno puta nešto ponavljati. Kad sam u Makedoniji, prijateljima ponekad pričam na hrvatskom. U početku mi je bilo jako teško. S vremenom sam postala sve bolja i bolja. Sretna sam zbog toga.
Ana Vidović
Povratak kući
Moje ime je Benjamin. Učenik sam osmog razreda u zagrebačkoj školi. Još prije godinu dana, nisam znao za Osnovnu školu Središće, a već sutra ću se oprostiti s njom. Rođen sam u Hrvatskoj, no već u prvoj godini života, zajedno sa svojom obitelji, preselio sam se u Njemačku. Tamo sam stekao prijatelje i naučio njemački jezik. Nisam ni pomišljao na svoj pravi dom, zapravo, za mene je dom bio Njemačka. No, dogodio se život. Povratak u Hrvatsku. Prvi put kad sam čuo da se vraćamo u Hrvatsku, bio sam ljut jer nisam htio ostaviti svoje prijatelje i grad. No, povratka nije bilo. Odluka je donesena. Došavši u Zagreb, tijekom ljeta, nisam bio zadivljen. Nisam nikog poznavao stoga sam vrijeme provodio s bratićem. Jesen, početak školske godine. Bio sam jako nervozan jer nisam znao što me čeka, kako ću se prilagoditi novom razredu i jeziku, koji sam znao, no nedovoljno. Vrijeme je pokazalo da nije bilo potrebe za strahom. Vrlo brzo sam ovladao materinskim jezikom koji je cijelo vrijeme čučao u meni, jezik koji su me naučili roditelji, jezik koji sam upijao u prvim mjesecima života. Bio je u meni, iako toga nisam bio svjestan. Sada, godinu dana nakon, osjećam se kao kod kuće. Ovo je moj dom. Šutim i osjećam na hrvatskom jeziku.
Benjamin Christian Štenta
Materinski jezik u srcu
Materinski jezik je jezik koji učimo odmalena, to je jezik koji osjećamo i kojim najbolje izražavamo svoje osjećaje. Moj materinski jezik je makedonski, rođen sam i živio u Makedoniji do svoje jedanaeste godine. No, odlukom roditelja, preselili smo se u Hrvatsku. Kao istrgnut od majčinih grudi, doveden sam u zemlju čiji jezik nisam poznavao. Bilo mi je zaista teško u početku, nisam razumio ljude oko sebe, nisam znao kako se izraziti…nedostajalo je riječi. Materinski jezik i dalje je bio moj oslonac, moj bijeg od nove sredine i hrvatskog jezika koji nikako nisam mogao savladati. Nove riječi, padeži, pravopisna pravila… No, uspio sam. Tečno govorim hrvatskim jezikom, iako još uvijek učim. Ponosan sam što samnaučio novi jezik i stekao nove prijatelje. Hodajući od škole prema kući, kao da se u meni nešto budi…dolazim doma gdje me čeka majka i pozdravlja na makedonskom jeziku s osmijehom na licu koji govori: dobrodošao kući.
Aleksandar Vidović
Prošlo ljeto moji roditelji donijeli su odluku da se vratimo u Hrvatsku. Veći dio djetinjstva provela sam u Londonu. Učiteljica me pitala kako sam se osjećala. U meni su se izmjenjivali uzbuđenje i strah. Znala sam da ću od tog trenutka morati govoriti samo hrvatskim jezikom. Sada, u drugom polugodištu petog razreda mogu reći da nema nikakvog straha. Govoriti dva jezika ima puno prednosti, ali ponekad može biti malo zbunjujuće. Stranci su mi često govorili da im hrvatski zvuči brzo, grubo i ljuto, ali ja se ne bi složila s tim. Ja bih hrvatski jezik opisala riječima: uredno, jasno i izražajno. Izabrala sam ove riječi zato što, kad netko priča hrvatski, je jasan govor i jezik. Doma smo uvijek govorili hrvatski pa znam da je to moj materinji jezik.
Ena Čavrak
Ivana Trucek, prof.
Karolina Bošnjak, prof.
