Prohladno prijepodne u središtu Zagreba. Sunce se probija i sjajem oblači brončani kip Marije
Jurić Zagorke u Tkalčićevoj ulici.
Krase je crvene ruže koje su ostavili čitatelji povodom njena rođendana, ali i Dana žena.
Ožujak je zaista njen mjesec.
Uto dolazi dama u plavom kaputu sa crnim šeširom na glavi obavijen čipkom…
Učenici 7.a razreda su 9. ožujka uživali u umijeću pripovijedanja Dubravke Vidović koja je u prvoj osobi pripovijedala o životu i stvaralaštvu Marije Jurić Zagorke.
Toliko uvjerljiva u interpretaciji da smo vraćeni u Zagorkino vrijeme kad su spaljivali vještice, kad žena nije mogla biti novinarka niti sama zarađivati za sebe, u vrijeme političkih previranja i borbe hrvatskog jezika za svoje mjesto.
Šetali smo zagrebačkim ulicama Gornjeg grada …mjestima koja su izravno povezana sa Zagorkinim životom i sadržajima njenih romana (Zvjezdišče – mjesto spaljivanja vještica, Markov trg na kojem je Zagorka djelovala kao anonimna novinarka u Hrvatskom saboru, Krvavi most, Kamenita vrata…).
Postoji li bolji način za obilježavanje Zagorkina rođendana (2. ožujka) i Dana žena (8. ožujka) nego šetnja u spomen ženi i književnici koja je, u svojim djelima, ženama davala mjesto koje one (tada) nisu imale? Žena koja je za sebe rekla da nije milostiva jer ne živi od milostinje već od svog rada?
Kao što se Zagorka nekada tajno nalazila sa svojom publikom, na stranicama svojih romana, tako smo se i mi danas našli s njom, u zagrebačkoj sjenovitoj ulici Krvavi most.
Zakoračivši na Krvavi most ušli smo u neki drugi svijet…
Ivana Trucek
